Kako se sa svojim fanovima druži Miloš Radivojević,a kako Svetozar Cvetković?

Ovogodišnji dobitnik Grand Prix nagrade ,,Živojin Žika Pavlović'' i čovek koji je otvorio 16. po redu LIFFE festival
Reditelj Miloš Miša Radivojević imao je tribinu ,,U krupnom planu'',u holu LKC-a,na prvom spratu,u 18 časova,sa zakašnjenjem od nekih 2-3 minuta,i s' moje i s' rediteljeve strane,paralelno.
Razgovor sa ovim rediteljem,kao i sa dosadašnjim učesnicima ove tribine,vodila je svima do sada već poznata Ivana Ristić,gde smo uz njenu pomoć imali prilike da od pomenutog reditelja saznamo mnogo štošta.
Naime,proslavljeni reditelj(ja ga pamtim po kultnoj seriji ,,Gore-dole'' iz '95.godine) nam je otkrio da je odrastao u ratnim uslovima,da je bio nestašno i neposlušno dete,veoma odbojan na kritike i batine,gde je bukvalno znao da zbriše od kuće,zapali kod ortaka,i ne vraća se kući po nedelju dana,tako da kako sam navodi,nije baš bilo pametno istući takvog klinca.
Kada je došlo vreme za studiranje,deka Miša nam je rekao da ni tada baš nije bio poslušan;učio je ono što je on hteo,pa je tako prvo upisao filozofiju,da bi se kasnije prebacio na fimsku režiju.Miloš Radivojević je tom prilikom rekao,da smatra da kada čovek napuni 18 godina u svom životu,da je on tada zrela osoba,i da niko ne treba da mu se meša u donošenju svojih odluka,rekavši:,,nemojte da radite ono što vam kažu,ako hoćete slikarstvo,upište slikarstvo,ili ako hoćete veterinu,upište veterinu,ali neka to bude vaša odluka,a ne da vaši roditelji donose životne odluke umesto vas.''Možda je i bio u pravu,ja kada sam u 15. godini svog života izabarao trgovačku školu,bio sam najbolji učenik u odeljenju,gde su mi profesori savetovali,da se dalje obrazujem.Tom prilikom je moj otac izvršio pritisak na mene,da studiram pravo,gde sam se namučio samo tako,fakultet jesam završio,evo i do pravosudnog ispita došao,ali šanse za posao su ravne nažalost nuli,kako trenutno stanje stoji.Čak šta više,imao sam oštre sukobe sa njim oko izbora smera na trećoj godini studija,jer sam želeo da izučavam pravno-ekonomsku oblast,a on je hteo da se bavim građanskom parnicom;na kraju je moja odluka pobedila.Neverovatno je da je moj ćale bio i protiv toga da ja stažiram u okviru pravno-ekonomske oblasti,gde sam nažalost godinu dana nakon svojih studija izvisio i odsedeo kući,jer tamo gde je on hteo da budem,nije bilo mesta za mene,jer nisam imao vezu.Na kraju,kada je nažalost preminuo,ja sam svoj pripravnički staž obavio u leskovačkom Privrednom sudu;pozdrav svima iz te institucije,koji su mi tada izašli u susret ovom prilikom,i koji su naravno i danas dobri sa mnom.
Dobro,malo sam karikirao sa Mišinim navodima o obrazovanju,sada da se posvetim njegovim lekcijama o filmu.Dakle,Miša Radivojević nam kaže kako je sam film počeo na ideji pokretne slike,ali je u međuvremenu pokrao fazone iz drugih oblasti,kao što su muzika,književnost i arhitektura,pa je tako daleko odmakao od pokretne slike.Međutim,Miša Radivojević osvrće se i na sadašnju situaciju u filmskoj industriji,gde navodi kako je ona danas u krizi.Miloš je tom prilikom naveo da film nekad i film danas,jedno s' drugim nemaju veze.Rekao je tom prilikom,kako je nekad film bio umetnost i doživljaj,a danas je to rutina,kao da robu proizvodite.Naveo je tom prilikom,da mu smeta to što su naši iz Hollywooda dosta poprimili,i da je tako film izgubio na kreativnosti,jer su zapadnjaci uložili trud od 150 godina da osmisle takvu koncepciju,dok smo mi film doživeli malo drugačije.Naime,dok su oni gledali da preko filma ostvare profit i da to rade bez emocija,naši su gledali da tu ulože svoje emocije,svoju maštu,da se sprijatelje tokom poslovne saradnje,da bukvalno svoj privatan život prikažu na filmu.Miloš je naveo da često na razvoju nekog filmskog lika glumac,scenarista i reditelj,znali su da se međusobno konsultuju,dok je danas to po principu naređenje-izvršenje.Miloš Radivojević je takođe naveo,da čovek mora radi stvaranja filma,da uloži celog sebe,da bukvalno zapostavi svoju porodicu,i da mu se često dešavalo da ode na teren gde radi film,i da se vrati kući bukvalno u jutarnje sate,u doba doručka koji niko neće tada da ga jede.Međutim,navodi da je to bilo jedno divno iskustvo,jer se dešavalo,da sa scenaristom i glumcima sednu u Citroenov ,,Spaček'',pođu iz Beograda za Zagreb,gde su tamo na terenu snimali,i kako je to bio spor auto,oni su imali prilike da u toku dugotrajnog razgovora razmene svoja poslovna iskustva,da se tako novim profesionalnim saznanjima obogate,i da se tako dogovore kako da taj kulturni projekat iznesu na najbolji mogući način.Miloš takođe navodi,da je danas to nemoguće uz ova moćna vozila,gde se sve radi brzo i ekspresno.Ipak,on se osvrnuo i na neke rizične situacije u svom radnom veku,gde je naveo kako je nekad morao i noću da putuje autobusom,da bi stigao na teren da režira film,pa je bukvalno morao da motri,da ga ne napadne neka budala ili neki ludak,na šta mu se publika nasmejala,jer ga nažalost nisu razumeli.Moraću sada ponovo da karikiram;evo kako sam dogurao do pravosudnog ispita,često sam na relaciji Leskovac-Beograd i nazad,tako da znam šta se dešava.Do sada sam,hvala Bogu dobro prolazio,ali sam se zato uvek muški premoren s' puta vraćao i nažalost u nevreme putovao.
Ono što je možda takođe bitno,jeste i to što je Miloš Radivojević rekao da je svaki čovek univerzum za sebe,i da svako od nas različito doživljava ljubav,mržnju,rat,sukob,tako da je stvarno neumesno da nam on drži pridike o tome,i da nam kroz film takve stvari prezentuje.Ovde je usledio savet svima,da zaboravimo na poistovećivanje sa drugima,već da gledamo da budemo originalni,tako da ovaj stav pozdravljam i podržavam.On je tom prilikom naveo,da u filmu reditelj treba da se potrudi da prikaže sebe kroz druge likove tj. onako kako on doživljava scenario,a ne kao što danas njegove mlađe kolege rade,da naprave stvar koju će tržište hteti da plati,kao da prave fabričke proizvode.
Takođe,Miloš Radivojević je izneo i jedan detalj iz svog privatnog života,kako je '80-ih godina prošlog veka izgubio sluh,pa je morao da se leči od toga,jer niti je mogao koncerte da posećuje,niti ton filmove da gleda,ali je ipak tom prilikom gledao šta drugi režiraju,i video da naši ne treba uopšte da se bave inostranom kinematografijom,niti da bilo koga kopiramo,zato što je mentalitet publike od područja,do područja različit.Ovo me podsetilo opet na moje studentske dane,gde sam naučio da ni u dve države,ustavi ne mogu biti potpuno identični,niti mogu dve države da imaju potpuno istu ekonomsku politiku,jer se i jedno i drugo kroje prema mentalitetu naroda i prema geografskim prilikama(ovo drugo se odnosi na ekonomiju).Miloš je tada tom prilikom naveo,da mi trebamo da gledamo u svoje dvorište i da stvaramo svoj svet,a ne da nam kapu drugi kroje.Takođe,dotični je naveo,da on baš komunjarama nije bio podoban,jer je hteo slobodno da stvara,i nije hteo da ga niko ograničava,niti da mu nameće svoje principe,zbog čega je često sa svojim stvaralaštvom bio tada marginalizovan,jer je i sam imao antikomunistčke stavove,mada je vodio računa da ga to skupo ne košta.Takođe,Miloš je predložio da malo trebamo unazad da se vratimo,makar u '80-e,u suprotnom ćemo doživeti da se neki minifilmovi snimaju na smart telefonima,a to će onda izgubiti svaki smisao.Takođe,pomenuti reditelj je rekao,kako nikada zanat ne trebamo učiti od najboljih,već treba učiti od osrednjih,zato što su najbolji sebični i svoje radno iskustvo i sva svoja saznanja kriju kao zmija noge.Šta više reći,baš puno informacija,hajde da malo privodim kraju.Dakle,Miša kao i uvek ljubazan sa publikom,malo i duhovit,konkretno mene je zezao,da se fotografišemo iz profila,a ne ampas,mada sam na njegovu šalu ozbiljno odgovorio da je ampas ipak bolja opcija.Takođe,ovde je bio prisutan i glumac Svetoazar Cvetković,koji je u publici pratio ovu tribinu,ali je fanovima takođe bio dostupan.Inače,ovaj glumac je bio prisutan i na otvaranju pomenutog festivala pored Dragana Petrovića Peleta,Dare Džokić i Andreja Šepetkovskog,o kome sam pre par dana pisao;Pele i Dara nisu bili na koncertu posle otvaranja,ali verujem da ni sa njima publika nije imala problema,Peleta sam čak i upoznao jednom prilikom.
 
Kada se sve završilo,prošetao sam do hola LKC-a u prizemlju,ne bi li našao tablu na kojoj piše ,,Kaloderm sapunara'',jer na mestu kulturnog centra bila ta sapunara porodice Vlajčić pre II svetskog rata,ali sam umesto te table pronašao uspomenu iz moje blikse prošlosti;radi se o klaviru koji je moj otac restaurirao pre 7 godina.Istog momenta,stvorila mi se slika u glavi kako je taj klavir ruiniran stigao kod nas,skoro pred raspadanje,a danas izgleda kao da je tek kupljen.To je sećanje koje po malo boli,jer klavir je tu,a moj otac više nije,ali je to i sećanje koje vredi;predmet koji me opominje.

Trenutno najcitaniji tekstovi

Pesme koje imaju izvesne slicnosti(obrade i/ili plagijati)

Citati o umetnosti

Estrada i podzemlje